DRUGI O NAMA: INTERVJU VLADIMIRA MILETIĆA ZA MERIDIANSPORT
Dugačak korak, agresivnost na lopti, pokrivanje prostora, veliki kapacitet pluća, sigurnost u pasu, igra u oba pravca – bili su samo neki od faktori koji su Vladimira Miletića 2019. godine proglasili najboljim kadetom Crvene zvezde, od strane čelnika kluba. Samo šest meseci posle toga, Miletić je bio višak na Marakani, a u međuvremenu je stekao možda i suviše iskustva, koja bi za neke labilnije bila pogubna. Ne i za momka iz Brusa koji uživa u Kruševcu, ne žuri u inostranstvo, i za Meridian sport evocira sve što je do sada prošao.
“I dan danas se sećam trenutka kada me je Nikola Popović pozvao i rekao mi da prelazim u Zvezdu. I nisam samo ja, nas šestorica je tada iz OFK Beograda stiglo na Marakanu. Došli su i Knežević i Ćurić iz Rada, zatim Stanković iz Kraljeva… Stvorena je neverovatna konkurencija… Bukvalno su treninzi bili teži od utakmica. Neposredno pre mog dolaska, trener generacije postao je Marko Neđić, čovek koji je svoj radom, načinom igre i filozofijom presudno uticao na našu generaciju. Insistirao je na pas igri, na sistemu, planu. I danas kada se pogleda, većina nas, da ne kažem gotovo 90 posto igra Superligu. Neki su čak stigli i do inostranstva. Drago mi je što smo izbegli sudbinu generacija koje nestanu posle omaldinskog staža“, počeo je Miletić razgovor za Meridian sport.
Saradnja sa trenerom Neđićem (Grafičar), ali i saigračima Markom Ćurićem (Železničar Pančevo), te Nikolom Stankovićem (Čukarički) dodatno ga je oblikovala kao fudbalera.
“Bio sam uigran sa svima, zahvaljujući treneru Neđiću koji je insistirao na modernom fudbalu i onda smo svi delovali kompaktno. Ipak, izdvojio bih Ćurića i Stankovića, jer smo činili okosnicu veznog reda. I po dolasku u klub sam se zaista brzo nametnuo, postao “šestica” te generacije, izborio se za prvih 11. Mislim da je presudio gol Dinamu iz Zagreba sa penala na jednom turniru. To su mi bile neke od prvih utakmica u Zvezdi i odmah sam ostavio dobar utisak. Kruna čitave priče bila je nagrada za najboljeg kadeta, što uzimam kao zaslugu svih saigrača, trenera i rukovodstva Omladinske škole, kao i prilika koju mi je pružio Slavoljub Đorđević da sa godinu dana starijima igram u Ligi šampiona za mlade.”
Bajka u Zvezdi nije imala srećan kraj, te je Miletić pod čudnim i donekle nerazjašnjenim okolnostima otišao sa Marakane.
“Ni tada nisam hteo da pričam mnogo o tome, jer u fudbalu postoje stvari na koje igrač ne može da utiče. Naravno da mi je bilo krivo što sam trčao krugove, dok su moji saigrači trenirali, ali ni njima nisam želeo previše da otkrivam šta se zbiva i zbog čega nemam mesta u Zvezdi. Sve se to desilo potpuno neočekivano, jer sam imao odličnu sezonu iza sebe i osvojenu titulu u kadetima. Uprkos svemu, meni je Zvezda u lepom sećanju, proveo sam tri lepe godine, osvojio tri titule. Žao mi je što nisam zaigrao za prvi tim i smatram da je šteta što sam tako rano morao da odem iz Zvezde.”
Ipak, nije sve krenulo u Zvezdi, već u Brusu.
“Počeo sam da treniram u Kopaoniku iz Brusa, ali sam već sa 12 godina otišao put Beograda. Tačnije, prvih šest meseci sam samo vikendom dolazio da igram utakmice za OFK Beograd, a tokom nedelje trenirao u Brusu. Primetio me je Srđan Karić kada sam nastupao za selekciju Istočne Srbije. Agencija u kojoj je on tada bio imala je dobru saradnju sa OFK Beogradom, pa me je zajedno sa Nikolom Popovićem doveo na Karaburmu. Naravno, u saradnji sa tadašnjim direktorom OFK Beograda Vukašinovićem.”
Sa reputacijom jednog od najtalentovanijih srpskih fudbalera, umesto u Beogradu, prve seniorske korake napravio je u Novom Sadu.
“U Novi Sad sam došao sa željom da napredujem, da se nametnem u prvom timu i potvrdim status reprezentativca koji sam imao. Prvih šest meseci sam igrao za omladince gde smo uspeli da od ekipe koja se bori za opstanak, dođemo do vrha tabele. Priključen sam krajem jesenjeg dela sezone prvom timu i do daljnjeg sam ostao tu. Imao sam tu čast da stasavam uz Nikolu Drinčića, što je za moj fudbalski razvoj bilo od nemerljivog značaja. Priliku da debitujem ukazao mi je Nenad Lalatović, krajem sezone sam zaigrao i pokazao da na mene može da se računa. Kod trenera Rastavca sam imao najbolji status, ali činjenica je da ili nisam iskoristio šansu ili je jednostavno nisam dobio u meri kakva je potrebna mladom igraču.”
Posle tri i po godine, vratio se Miletić u Beograd i zadužio dres Voždovca koji je u tom momentu bio u veoma nezavidnoj situaciji.
“Iz ove tačke gledišta, možda sam se zadržao i duže nego što je trebalo u Vojvodini, ali bio sam strpljiv i nisam hteo tek tako da napustim klub. Smatrao sam da sam mogao mnogo više da postignem i pomognem ekipi, tako da mi je s te strane bilo teško da odem iz Novog Sada. Ipak, pozvao me je Marko Savić koji je tada bio trener Voždovca i došao sam…Zabeležio sam 13 nastupa na proleće, imao sam i neke lakše povrede i period bez utakmica u Vojvodini, i sad mi je krivo kad shvatim da smo ispali iz lige tada. Imam utisak kao da smo bili pušteni niz vodu, kao da smo mi igrači i stručni štab bili prepušteni sami sebi.”
Svestan je bio Miletić da mu je veoma važan izbor narednog kluba, a Napredak se uklopio u sve ono što mu je fudbalski trebalo.
“Bio sam pažljiv pri izboru narednog kluba, jer sam želeo sredinu u kojoj ću imati pritisak rezutlata, a ujedno dobiti priliku da igram. Došao sam kada je Superliga već počela, ali sam veoma zadovoljan. Brzo sam se adaptirao, zaigrao, pokazao kvalitet. Napredak pruža sve uslove za razvoj igrača, i zaista nisam opterećen odlaskom u inostranstvo. Ne želim da odem ‘turistički’ u inostranstvo, već zaista da se nametnem u Napretku. Tu je sada i trener Đorđević kog odlično poznajem i čiji dolazak me je obradovao. Poznat mi je sistem rada koji neguje, insistira na disciplini. Pronalazim se u tome, i svakako sam sada zreliji nego iz vremena dok sam bio Zvezdin kadet. Ako pričamo o mojoj poziciji, rekao bih da sam centralni vezni. Pričao bih i o vrlinama i manama, ali neću da pomažem protivnicima u skautingu. Šalu na stranu, uvek može da se napreduje.”
Vezuje se Miletić za reprezentaciju, standardan je bio u svim selekcijama, i kao krunu dosadašnje karijere u nacionalnom timu izdvaja Evropsko prvenstvo za igrače do 19 godina.
“Još u Brusu sam postao reprezentativac Srbije, čitava juniorska karijera mi se vezuje za nacionalni tim. Kruna reprezentativne karijere mi je svakako učešće na Evropskom prvenstvu za igrače do 19 godina. Nismo napravili korak više i žao mi je zbog toga, ali smo ušli među osam najboljih. Nažalost, problem je bio u tome što veliki broj nas nije igrao standardno u svojim klubovima. Na sve to, zbog rata u Ukrajini, drugo kolo kvalifikacija smo igrali tik pred prvenstvo. Proveli smo gotovo mesec dana u hotelima i karantinima, i videlo se da nam je falilo psihičke svežine. Drago mi je i što sam bio redovan u reprezentaciji, čak i kada nisam igrao u Vojvodini, selektori Branković i Jović su me zvali, a ja sam uzvraćao golovima i dobrim igrama. Odigrao sam i nekoliko utakmica za mladu reprezentaciju Srbije pod vođstvom Gorana Stevanovića.”
Vladimir ima četiri brata i pogađajte – svi su u fudbalu.
“Fudbal je kod nas u kući način života. Najstariji brat Boris je usko specijalizovan za sportsko pravo, potpredsednik je Veća za rešavanje sporova u FSS-u. Drugi je Bojan fudbalski trener i do skora je bio u IMT-u, treći Aleksandar je dugogodišnji fizioterapeut mlade reprezentacije Srbije. Takođe, od skora je i najmlađi brat Vuk u svetu fudbala, s obzirom na to da je postao fizioterapeut u ženskim selekcijama reprezentacije Srbije. Šta reći, retko kad se u kući Miletića priča o nečemu drugom, osim o fudbalu”, uz osmeh će Miletić.
PREUZETO SA PORTALA MERIDIANSPORT